Žminjština i Pazinština
Centralna istra je brežuljkasto područje koje se od granica pulskog, rovinjskog i porečkog krasa na zapadu prema sjeveroistoku postupno uspinje u brdski krajolik kojim dominiraju Ćićarija i masiv Učke, dok prema sjeveru graniči s brdovitim rubovima buzetske kotline i gornjeg toka Mirne. Povijesno je to područje od Motovuna, Sv. Lovreča Pazenatičkog i Žminja na jugozapadu pa sve do podnožja Učke na istoku bilo dio Pazinske knežije (hrvatski naziv za dio Istre pod Austrijom), s Pazinom kao gospodarskim i političkim središtem te Žminjom kao jednim od najznačajnijih trgovišta, bogatim poljoprivrednim proizvodima, vinom i drvom.
Doseljavanje Slavena u ovo područje sa sigurnošću se može postaviti u VII. stoljeće, kako potvrđuju nalazi starohrvatske nekropole u Žminju (IX.-X. st. U XIV. stoljeću su se na ovo područje doseljavali bjegunci iz drugih istarskih naselje kada su ih Mlečani razorili, a isto tako i lički i krbavski bjegunci pred Turcima. Na istoku ovog područja, tamo gdje je nekad bilo Ćepićko jezero, na visokim uzvisinama oko njegovih obala, istodobno s hrvatskim, naseljavali su se i bjegunci romanskog podrijetla i jezika, koje danas nazivamo Ćiribircima ili Istrorumunjima i koji još uvijek čuvaju svoj govor. Izuzev njih, drugog romanskog življa na ovome području gotovo da i nije bilo, pa je ovo područje bilo tvrda jezgra hrvatske etničke opstojnosti u Istri.
Mjesni su govori listom čakavski – žminjsko-pazinskog, boljunskog i ćepićkog tipa, dok se tek u malobrojnim naseljima na zapadnoj granici ovoga područja (Karojba, Grdoselo) rabe čakavsko-štokavski govori motovunskog tipa.
