Labinština
Labinština je na zapadu omeđena rijekom Rašom i istoimenim zaljevom, na jugu i istoku morem, a na sjeveru Plomiskim zaljevom i, do početka prošloga stoljeća, Čepićkim jezerom. Prve slavenske provale u ovaj dio Istre od kraja VI. stoljeća donijele su razaranja, ali, premda su natjerale starosjedioce da se povuku u utvrđene gradove, ne i trajno naseljavanje, koje je započelo nešto kasnije i koje je dostiglo takve razmjere da je cesta koja je vodila od Labina preko Pazina do Poreča već u XII. stoljeću nazivana "via sclavorum".
Područje je sa svojim središtem Labinom, doživjelo novi procvat nakon potčinjavanja Veneciji početkom XV. stoljeća, a akulturacija hrvatskog življa bila je izraženija no u ostatku istočne Istre, pa je to utjecalo i na jezičnu sliku ovoga kraja. Početak rudarstva u XIX. stoljeću i migracije iz šire okolice prema Labinu (Podlabin, Raša) dovele su do preobrazbe tog procesa iz jednosmjerne u obostranu akulturaciju. Mjesni govori ovog područja su čakavski i cakavski, bliski su liburnijskom tipu čakavskih govora, no u labinskom tipu jače je izražen romanski utjecaj.
